Prije nego što je došlo ovo ludilo od virusa, koliko ste efektivno radili? Baš radili radili? Svatko je kovač svoje sreće te svatko bira koliko i što će u životu raditi. Nikad ne smijemo suditi druge, jer nikad niti ne znamo što se događa kod njih u životu.

Nakon 9 godina studiranja (pravo + kineziološki fakultet (ja sam ono što zovu vječni student) ) postala sam učitelj TZK-a i fitness trener. Oba dva posla OBOŽAVAM.

Znam da imam svojih mana, da ponekad djecu malo nepotrebno mučim, ali čovjek raste s godinama i mijenja se na bolje. Pa ne zamjerite 😉

Prvo sam radila 6 sati u prosjeku posao učitelja, ali baš aktivno (sat s učenicima), a vjerujte mi da radim sve što i oni, ako ne i više. Krećeš se, skačeš, vičeš, hvataš, bacaš…Na kraju dana od 6 sati doma sam došla kao da me netko pretukao. Sada zli jezici viču: „Samo 6 sati i još 3 mjeseca praznika po ljetiiiiiiiii????!!“ Ha ha – da bar. Pisanje priprema za sat u to niti ne ubrajam 😊.
Onda je godinu iza došao Ludus, koji je u početku išao normalno, polako 😊. Ali onda su potrebe ljudi postale veće, ja sretnija i posao je rastao. Došla sam na to da sam svaki dan radila između 12-14 sati! AKTIVNO. Moj posao je takav da moram većinu vremena biti na nogama, objašnjavati, učiti, pokazivati. Zato i volim svoj posao. Biti UČITELJ nekome je prekrasno.
Ali zadnji trening bi izgledao ovako nekako: „Stavite svoja stopala na koljena!“.
Da…Mozak i jezik = rastava braka.

Imala sam i zamjenu, moju Izzy koja je uskakala kada više ne bi mogla, ali život je lijep, došao je na svijet Oto, njezin prekrasni sin i ostala sam sama.

Padne imunitet. To je prvo što se dogodi. Koliko god zdravo se hraniš, uzimaš dodatke prehrani, spavaš dovoljno, to je jedna vrsta stresa koji te polako iznutra nagriza dok se ne razboliš. A znate zašto? Ne jer volim svoj posao, nego zato jer moj privatni život je počeo patiti. Niti jednu večer nisam bila slobodna, došla bi s posla u 22h i probudila se u 6:30 i kretao je novi radni dan.
Zar smo mi došli u to doba kada si ne možemo priuštiti da preležimo bolest? Ne govorim samo o sebi, jako nas je puno koji ne mogu ići na bolovanje.

I onda dođe virus i sve stane. Samo stane. I otkriješ da možeš stati s vremena na vrijeme. Teško je, ali se može. I sada imaš vremena za sebe. Ali ne možeš nigdje ići. Nema putovanja, restorana, kafića. Samo ti i tvoj život i ljudi koje voliš (ili ne voliš, ali onda si u banani).

Znate što se najčešće događa? Ljudi padnu u depresiju. Jer nisu navikli NE kretati se, smijati se s drugima, popiti kavu, trenirati u grupi… I onda otvore većinu toga, ali ne i nas. A kladim se da bi vas ja izvukla iz bilo kakve depresije 😀 Sve ima svoje razloge i sigurna sam da ćemo brzo doći na red. Ali u manjem broju ljudi ili samo učenici od 1.- 4. razreda (šala mala).

Jeste li ikad osjetili da život trči za vama, a vi ste u 5 brzini i vaš vlastiti život vas ne može sustići?

To je prvi znak da usporite. Zato mislim da se sve događa s razlogom, pa tako i ovaj virus. Da upoznamo prave vrijednosti, ponovno se vratimo obitelji. Kartama i društvenim igrama. Kuhanju ručka i pečenju kolača i kruha zajedno. Te male stvari koje nedostaju, a tako puno znače. Zato iskoristimo to vrijeme da sebe sami bolje upoznamo. Da budemo MI bolje osobe. Jer vas nitko nikada neće promijeniti, ukoliko vi to sami ne želite.

Mene jako zanima vaše mišljenje – što mislite kako će izgledati život poslije ovoga? Jeste li spremni ići na kavu? Pustiti djecu u školu? Ići kod frizera ili pedikera? Jeste spremni promijeniti se?

Mi u Ludusu smo spremni na promjene, promjene koje donosi novo doba. Plan vam donosimo uskoro! 😊

Vaša trenerica i učiteljica B